Učenici iz Zagreba čitali su svoje literarne radove vezane uz posjet Vukovaru, a učenici naše škole čitali su svoje literarne radove vezane uz ratne strahote u Škabrnji.     Susret je završio zajedničkim pjevanjem pjesme Moja domovina.

Molitva

Gospodine, svake godine u ovo vrijeme srce jače kuca, oči se zacakle, a suza stidljivo pređe preko obraza za one koji su sve dali za slobodu.

Moju slobodu, ali i za slobodu svakog čovjeka koji udiše ovaj hrvatski zrak, zrak krvlju nevinih pročišćen, zrak uzdasima trpećih zasićen.

Zato sloboda nema cijene, zato je ovo hrvatsko tlo neprocjenjivo, upravo kao i neprocjenjivost trpljenja i za slobodu položenih života: muževa i očeva, žena i majki, sinova i kćeri.

Gospodine, ti koji si nam po svojoj muci i smrti pokazao ljubav koja ide do darivanje vlastitog života nauči nas više cijeniti ovo darovano vrijeme slobode.

Pomozi nam da svoj život proživimo čineći dobro, da svoje darove i sposobnosti iskoristimo za izgrađivanje boljeg svijeta, svijeta mira i ljubavi, svijeta u kojem će osmijeh ukrašavati lice čovjeka.

Gospodine, u nama trajno podržavaj vjeru i nadu da ljubav koja ide do darivanja vlastitog života na kraju ostaje jedino mjerilo ispunjenog života.

NA MJESTU NEKADAŠNJE KUĆE MOJE BAKE SAD SU RUŠEVINE OBRASLE KOROVOM

U svakodnevnom životu susrećemo se s raznim nesrećama koje se dogode sasvim slučajno, iz nepažnje, kao što sasvim slučajno pregazimo mrava na putu kojim idemo. No ima i onih nesreća koje nastaju zbog mržnje, pohlepe i ljudske zlobe, u kojima stradavaju nedužni ljudi, naši najmiliji.

Moja je baka stradala u Domovinskom ratu i njezina nesreća zasigurno ne ide u red onih slučajnih, neželjenih, onih mravljih, iz nepažnje. Na nju je nemilosrdno i okrutno i potpuno svjesno nasrnula vojnička čizma.

„Uvijek ću se s radošću sjećati svoje dobre bake. Pamtit ću njezine pite od jabuka, medene kolače, domaći kruh ispod peke. Nitko kao baka nije znao ispričati priču za laku noć, molitvu prije sna…“ sa suzom u oku priča mi moja najstarija sestra.

Tamo gdje se nekada čuo miris kruha i dječji smijeh, sada su samo ruševine obrasle korovom. Nema više sobe u kojoj je baka pjevala uspavanke i učila nas prve korake. Ničega više nema, ostaju samo uspomene i suze na licima dok se sjećamo naših najmilijih. Ostaju samo molitve...

                                                                         Sara Ražov, 6. b